Nedavno se u domaćem tisku mogla pronaći dosta skrivena vijest o
tome kako se hrvatski biznismeni iz dijaspore planiraju okupiti
radi dogovora o zajedničkom ulaganju u domovinu.
 |
|
Hrvatske enklave u prekomorskim zemljama |
Otkada su se intezivno raseljavali po cijelom svijetu (najviše
krajem 19. i početkom 20. stoljeća), nemale generacije hrvatskih
emigranata u mnogim su zemljama stvorile prilično velika
obiteljska bogatstva. Zbirno, najveći i najuspješniji hrvatski
poduzetnici iseljenici ostvaruju godišnji promet veći od ukupnog
prihoda cjelokupne hrvatske ekonomije te isto tako zapošljavaju
veći broj ljudi od ukupnog broja svih zaposlenih u Hrvatskoj.
Prema grubim procjenama, najveći hrvatski poduzetnici u
dijaspori, od kojih su većina članovi Grupe 100, ostvaruju
ukupan promet između 50 i 100 milijardi dolara. Ovakve brojke su
svakako impresivne te bi i inicijativu Grupe 100 uistinu trebalo
pozdraviti. No realno gledajući, veliki bi pomak bio kada bi
budući potezi ove akcije dijaspore donijeli makar poslovni
optimizam kojeg danas uvelike manjka. I to sasvim opravdano.
Intezivno povezivanje svih Hrvata u svijetu počelo je prije
petnaestak godina uslijed početaka burnih promjena u bivšoj
Jugoslaviji. Osamostaljenje Hrvatske mnogi su gledali kao
konačni i jedini pravi razlog za povratak u svoju domovinu. Rat
je odgodio odluke o povratku mnogih, no pretrpljene štete i
teškoće poratnih godina dodatno su motivirale naše iseljenike za
trajni povratak u Hrvatsku.
Mnogi povratnici su sa sobom donosili i svoje ušteđevine,
ulažući ih uglavnom u banke, no veliki kapital hrvatskih
biznismena u dijaspori tada je još uvijek čekao. Opet, sasvim
opravdano.
 |
Hrvatska je tada vapila za stranim kapitalom te se zajedno s
ostalim tranzicijskim zemljama natjecala za privlačenje istog.
Poljska, Češka, Mađarska i Slovenija tada su imale bolju startnu
poziciju te su je i iskoristile. Direktne strane investicije u
tim zemljama mnogostruko su nadmašivale one u Hrvatsku koja je
odražavala sliku zemlje sa svježim ratnim događanjima (sve do
1995. godine).
Multinacionalne kompanije ulazile su na nova tržišta te su
tražile najbolje okruženje u regiji, kako političko, tako i
makroekonomsko, a prema ovim kriterijima Hrvatska je realno bila
pri začelju tranzicijskih zemalja. Jednom kada su ove tvrtke
investirale u srednjoistočnoj Europi, malo je ostalo logike da
to isto ponovno učine i u Hrvatskoj.
Stabilizacija Hrvatske i slika sigurne zemlje jednostavno više
nisu bili dovoljni razlozi za privlačenje kapitala. Jedina
preostala karta za privlačenje stranih investicija bila je
mogućnost ostvarivanja ekstra profita za ulagače.
Bankarska kriza od prije šest-sedam godina nastala zbog trulih
aktiva banaka te kasnija saniranja istih stvorili su pod
imperativom privatizacije plodno tlo za jeftinu prodaju gotovo
cijelog bankarskog sektora. Priča o ekstra profitima kod banaka
potvrđuje se i danas. Na red je došla i maloprodaja.
 |
Unazad tri-četiri godine, Hrvatsku su preplavili trgovački
lanci i novootvoreni shopping centri. Istina, potrošačima je
možda postalo bolje, no koliko je bolje proizvođačima, lako je
pretpostaviti. Svaki njihov proizvod lagano je zamjenjiv, pa su
i uvjeti prodaje preko istih trgovačkih lanaca često nalik ovome:
uzmi ili ostavi.
Naš ponos, turizam, još uvijek je većinom samo hrvatski kapital,
no s isto tako ogromnim dugovima pa i ne postoji neka veća
bojazan za otimanjem hrvatskih hotela. I gdje je još strani
kapital? U metalnoj, tekstilnoj, kemijskoj ili drvnoj industriji?
Naravno da ne. Prostora u tim granama jedva da ima za ikakav
profit, a sigurno ne za ekstra profit.
Hrvatska Grupa 100, barem prema najavama, ima namjeru ulagati,
između ostalog, i u turizam, tekstilnu industriju, maloprodaju,
kao i osnovati banku. Kažu da bi pomogli svojoj zemlji s
know-how u marketingu i menadžmentu, no isto tako žele da Vlada
izvrši reforme radnog i poreznog zakonodavstva te pravosuđa.
Realno gledajući, Grupa 100 želi si stvoriti uvjete kakve naši
gospodarstvenici dosada nisu imali.
Porezne stimulacije za izvoznike, olakšice za investicije u
proizvodnju, fleksibilniji Zakon o radu, bolje funkcioniranje
pravosuđa, jeftinije kreditiranje banaka, samo su mali dio
brojnih apela koje naši gospodarstvenici godinama upućuju
političkim makroekonomistima. Da su dosad poslovali uz nešto
bolje uvjete, možda i potreba za know-howom u marketingu i
menadžmentu sada ne bi ni postojala, ili barem ne u tolikoj
mjeri.
 |
Ukoliko Grupa 100 zaista i započne ulaganja u Hrvatsku te ako
uspije ishoditi barem djelomične promjene sadašnjih uvjeta
poslovanja, koristi bi mogla imati i šira hrvatska ekonomija.
Kako kapital (u pravilu) nema nacionalnih boja, uz nepostojanje
prostora za ekstra profite ulaganja Grupe 100 bila bi samo
hrvatski iseljenički altruizam.
